IzMedija: Pustite Ivana Šolu da sanja!
Objavljeno u: Petak, Oľujak 12 @ 00:35:32 CST od barba |
|
TAJNIK HRVATSKOG BOB I SKELETON SAVEZA VLADIMIR DUGANŽIĆ UZVRAĆA NA NAPADE DIJELA DOMAĆIH NOVINARA NA BOB SPORT I ČOVJEKA KOJI MU JE UDARIO TEMELJE U HRVATSKOJ
Hrvatsku bob reprezentaciju je na povratku iz Vancouvera na aerodromu Pleso dočekala samo najuža obitelj i poneki prijatelj. Prtljaga s osobnim stvarima i poklonima zagubila se vjerojatno još u Vancouveru.
Svečanog dočeka ni na vidiku. Ipak je to hrvatska stvarnost...
Reprezentativci su bili umorni, ali zadovoljni. Ostvarili su najbolji hrvatski plasman na Zimskim olimpijskim igrama u momčadskim sportovima. Bili su u finale i osvojili 20. mjesto.
U Salt Lake Cityju bili su 26., a u Torinu 23. Ivan Šola, Andras Haklits, Igor Marić, Mate Mezulić i Slaven Krajačić postali su dio naše sportske povijesti.
Komentatori Eurosporta bili su oduševljeni hrvatskim bob timom, ali se zato pojedini hrvatski novinari nisu baš pohvalno izražavali o nastupu naših bobista.
Neutemeljeno napadati bob sport i Ivana Šolu nedostatak je elementarne sportske kulture, ali on, ipak, nakon takvih priča sjeda u bob i brzinom od 150 kilometara spušta se niz stazu na kojoj je tek desetak dana ranije poginuo gruzijski sanjkaš.
Takvi stručnjaci za bob svoje bisere šalju sjedeći u papučama uz TV-ekrane i grickajuci čips, a jedino sto ih podsjeća na Zimske olimpijske igre je hladno pivo i zamagljeni prozori njihovog stana. No, to je naš nacionalni sport, pljuvanje bez znanja i argumenata.
Osim Ivana Šole, u Hrvatskoj trenutno ne postoji osoba koja može spustiti bob četverosjed niz takvu stazu bez prevrtanja. Na dobrom su putu tek Nikola Nimac i Darija Obratov koji su kroz natjecanja u skeletonu i sanjkanju stekli dragocjeno iskustvo i mogli bi u najskorije vrijeme postati solidni piloti boba.
Najveći dobitak ovih Olimpijskih igara, kad je bob u pitanju, je Andras Haklits. On je jedan od rijetkih sportaša koji i na ljetnim i na zimskim Igrama moze ući u finale, pa čak i osvojiti medalju... Vancouver je prekretnica koja će ovaj sport dovesti do velikog napretka.
Dio javnosti, predvođen nekolicinom novinara, podigao je glas protiv ovog sporta i Ivana Šole uz opravdanje da u bobu nema mlađih kategorija, troši se previše novca na loše rezultate, a sve skupa je plod avanturistički nastrojenog Šole.
Ovakve izjave su plod neznanja i nepoznavanja ovog atraktivnog sporta. U bob se moze ući tek s osamnaest godina, a juniorski staž završava u 26 godini. Bob je Formula 1 na ledu i prestižna disciplina u svjetskim okvirima.
Pa, zar i skijanje u Albertvillu 1992. godine nije bilo čista avantura kad je Hrvatska u pitanju?
No, zahvaljujući odličnim rezultatima naših skijaša, danas više nije. Mi imamo viziju razvoja, a u njoj su su Nikola Nimac, Darija Obratov i Andras Haklits. Na sljedećim Igrama imat ćemo najmanje dvije posade. Bob je dosad bio priča uz koju se vezivalo isključivo ime Ivana Šole.
I to dobra priča koja zaslužuje i filmski scenarij.
A takve uvijek prate svakakvi komentari... No komentari su jedno, a stvarnost nešto drugo. Činjenice govore:
- hrvatski bob kvalificirao se tri puta na Olimpijske igre,
- u Vancouveru je ušao u finale i ostvario najbolji plasman dosad,
- kroz bob su Igor Boraska i Andras Haklits ostvarili jedinstveni pothvat
- nastup i na ljetnim i na zimskim Igrama,
- uz bob su stasali i novi sportovi u Hrvatskoj - skeleton i sanjkanje.
Enigma da li bob treba Hrvatskoj podsjeća na jednoumlje. Dakle, što će nam bob kad imamo nogomet, rukomet i vaterpolo? Neka nam se djeca igraju s loptom. Ti isti su se vjerojatno prije 1992. godine pitali št će nam skijanje. A onda se dogodila Janica Kostelić...
Da naglasimo, nisu Olimpijske igre zamišljene samo za one koji osvajaju medalje. Barem je tako mislio Coubertin kad je rekao da je “važno sudjelovati”. Sport ne postoji samo radi pobjednika.
Pustimo Ivanu Šolu da sanja svoj san. Kad se Ivica Kostelić oprosti od skijanja (a taj dan i nije tako daleko) bit ćemo zadovoljni i kad se naši sportaši samo kvalificiraju na Zimske olimpijske igre, htjeli mi to priznati ili ne.
Zato počnimo razmišljati čemu ustvari služi sport?
Činjenica je da su medalje koje nam donose sportaši s velikih takmičenja, kad je pojedinačna konkurencija u pitanju, plod obiteljske manufakture, a ne razrađenog sustava. To potvrđuju primjeri Blanke Vlašić i Ivice i Janice Kostelić.
Ozbiljan sustav je stvoren tek kad su oni potvrdili svoje vrijednosti. Dozvolimo zato i manufakturi Šola da pokaže što zna. Indija ima milijardu stanovnika i na Olimpijaskim igrama u Ateni osvojila je samo jednu medalju, i to brončanu.
Trebamo li mi onda prebrojavati koliko nas ima i što znači svaki nastup nekog našeg sportaša na Olimpijskim igrama?
Izvor: Slobodna Dalmacija 12.03.2010.
Autor: Vladimir Dugandžić
|
| |
Srednja ocjena: 0
Glasova: 0
|
|
